SVETA STOLICA I KATOLIČKA CRKVA NA VRIJEME SU, GLASNO I JASNO OSUDILI SVA TRI TOTALITARIZMA XX STOLJEĆA

Bilo kakvo nasilje duboko je protivno temeljnim načelima i suštini kršćanstva i iz te proste i  bjelodane činjenice proizlazi i odnos Katoličke crkve prema svim sustavima čija se vladavina zasniva na sili i narušavanju ljudske slobode i dostojanstva osobe.

Drugim riječima, naša bi Crkva iznevjerila svoje poslanje, odrekla se Krista i dokinula samu sebe kad bi podržala bilo koji sustav ili režim čije je djelovanje u suprotnosti s njezinim naukom.
Od osnutka Kristove crkve teče treći milenij. Brojni narodi su nestajali, imperiji i državne
zajednice nastajale i gubile se u bespućima povijesti, ideologije, vladari i režimi jednako tako – a ona je opstala i čeka Njegov drugi dolazak. Vođena Duhom Svetim, naša Crkva opstaje upravo zato što ju je Krist utemeljio na istini i bezuvjetnoj ljubavi – univerzalnim načelima od kojih humanijih nema niti ih je ikad bilo u povijesti ljudskog roda.
Kršćanstvo je čovjeku dalo nadu i smisao življenja, spasilo ga od ništavila i beznađa, pružilo mu živu vjeru kao oslonac, oruđe i sidro u bespućima i olujama ovoga svijeta, ono je ljudski rod izvelo iz barbarskog čopora i izbavilo od grijeha i samouništenja.
U tom svijetlu treba gledati i njezin odnos prema svemu što se protivi Božjim zakonima i
naravi ljudskog bića (onako kako ga Crkva shvaća i doživljava), pa i prema zlu kao takvom.
Kristova crkva je čvrsto postavljena na moralnim načelima istine, ljubavi i pravednosti i
upravo zato već više od dvije tisuće godina odolijeva svim iskušenjima s kojima se suočava – i uvijek iznova dokazuje kako je upravo u vremenima kad je najteže i najjača.
Budući da su i fašizam i nacizam i komunizam kao ideologije zla i totalitarizma koje su
uperene i protiv Boga i protiv čovjeka u oštroj suprotnosti s načelima Katoličke crkve i
njezinim temeljnim učenjem, ona niti jednu od tih ideologija nikad nije podržavala – dapače, osudila ih je i to glasno, jasno i nedvojbeno, s najvišeg mjesta.
Papa Pio XI. u svojoj je enciklici objavljenoj 29. lipnja 1931. godine (Non abbiamo bisogno; hrvatski ;Nije nam potrebno;) javno osudio talijanski fašizam. U ovom dokumentu se Crkva stavlja na višu razinu od tadašnje fašističke Mussolinijeve države, osuđuje ;pogansko klanjanje državi; i obrazovanje mladeži kojoj se ;usađuje mržnja, nasilje i bahatost;. Papa se nije mirio s potiskivanjem Crkve iz javnog života – a što je ne bez razloga činio talijanski diktator budući da mu je ona predstavljala smetnju za ostvarenje ciljeva.
(Vidi: http://www.vatican.va/content/pius-xi/it/encyclicals/documents/hf_p-
xi_enc_19310629_non-abbiamo-bisogno.html; stranica posjećena 13.2.2020.)
Dana 21. ožujka 1937. godine, Papa je objavio encikliku Mit brennender Sorge (hrv. ;S gorućom brigom; – podnaslov: ;O Crkvi u Njemačkom Reichu;) u kojoj oštro osuđuje
povrede slobode Katoličke crkve, te kršenje konkordata između Svete Stolice i Njemačke (iz 1933. godine). U njoj se jasno izriče i osuda kršenja moralnih zakona, ;panteistička konfuzija;, ;mit o rasi i krvi;, ;neopoganstvo; i idolatrija koju su u Njemačkoj tada širili
nacisti.
Enciklika je za razliku od drugih koje su pisane na latinskom izdana najprije na njemačkom, a potom prevođena na druge jezike. Tadašnji je papinski nuncij Cezare Orsenigo, krijući to od njemačkih vlasti, dokument dao umnožiti u 300 tisuća primjeraka i raspačati po cijeloj Njemačkoj. Da je nacisti ne bi uništili, ova se enciklika krila u katoličkim crkvama (ponekad čak i u svetohraništima, a čitana je s propovjedaonica svih katoličkih crkvi za Cvjetnicu 1937. godine.
(Vidi: http://www.vatican.va/content/pius-xi/en/encyclicals/documents/hf_p-
xi_enc_14031937_mit-brennender-sorge.html; stranica posjećena 13.2.2020.)
Iste godine (19. ožujka) Papa objavljuje i encikliku Divini Redemptoris (hrv. ;Božanskog Otkupitelja;) u kojoj osuđuje bezbožnički ateistički komunizam i nasilje koje uništava temelje društva;.
(Vidi: https://translate.google.com/translate?hl=hr&sl=es&u=http://www.vatican.va/content/pius-xi/es/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_19370319_divini-redemptoris.html&prev=search; stranica posjećena 13.2.2020.)
U rasprave o osudi fašizma i nacizma uključili su se i brojni hrvatski franjevci, dominikanci, isusovci, bogoslovi, katolički laici i sveučilišni profesori, a neki od njih napisali su i vrijedne radove na tu temu.
Tako je hrvatski dominikanac, teolog svjetskog ugleda Hijacint Ante Bošković, objavio u
Zagrebu 1939. godine zapaženu knjigu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma. (Vidi: https://hrcak.srce.hr/67929; stranica posjećena 13.2.2020.)
Knjiga je sadržavala njegova predavanja iz 1938. godine, kad je već trebala poprilična
hrabrost da bi se istupalo protiv bilo kojega totalitarizma.
I sve se to događalo u vrijeme kad su nacisti i komunisti kovali planove za zajednički savez koji su i ostvarili kolovoza 1939. godine. Te dvije mračne i jednako pogubne ideologije imale su za cilj ovladati svijetom ali i ljudskim dušama. Jedna je svoje masovne zločine i istrebljenje ljudi krila iz rasnih, a druga iza klasnih teorija, ali nikakvih suštinskih razlika između njih nije bilo.
Nacizam i njegova rasna teorija bili su, kako je već rečeno, duboko protivni duhu kršćanstva i nespojivi s naukom Katoličke crkve i sasvim je prirodno da su oštro odbačeni i osuđeni od same Svete Stolice i Crkve u cjelini, a slično je i s fašizmom (koji formalno u sebi nije sadržavao rasnu teoriju ali je Talijane kao tobožnje ;sljednike; nekadašnjeg Rimskog Carstva uzdizao u status nad-rase što se najbolje vidjelo u odnosu prema Slavenima koje se smatralo rasno inferiornim bićima i barbarima).
Kad je komunizam u pitanju, on je u svojoj srži revolucionarna ideologija protivna
Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma, pa nije čudno da je taj sustav svaku vjeru i
crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je
imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-
ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.
Otuda patološka mržnja komunista spram Crkve (pogotovu katoličke) koja se i danas jasno očituje među sljedbenicima ove ideologije.

Kad je riječ o tomu koliko je Katolička crkva učinila na spašavanju naroda od ova tri zla
(misli se na spašavanje u svjetovnom smislu), ne rijetko se postavlja pitanje je li mogla učiniti više i ako je mogla zašto nije, pri čemu se gubi iz vida da ona nikad nije raspolagala ničim drugim osim Evanđeljem uz pomoć kojega je nastojala utjecati na ljudsku svijest i savjest i da nije krivnja na Svetoj Stolici i kleru ako te poruke nisu bile prihvaćane u mjeri u kojoj je nalagao zdrav razum. Ne mali broj svećenika, biskupa, kardinala, laika, časnih sestara, fratara i drugih crkvenih osoba, izlagao se životnoj opasnosti kako bi spašavao ljudske živote. Crkva je činila što je mogla i dizala svoj glas iako i sama nesmiljeno progonjena.
Sjetimo se samo našega blaženika, kardinala Alojzija Stepinca, koji je u porobljenoj Europi kao rijetko tko hrabro dizao svoj glas u ime svakoga čovjeka i njegovog ljudskog
dostojanstva spašavajući mnoge živote – da bi na kraju podnio nepravednu osudu
komunističkog režima i završio svoj život mučenika u kućnom pritvoru nakon što je
godinama sustavno trovan od njihovih uhoda.
Na tisuće je klerika pobijeno u vrijeme vladavine ovih zločinačkih ideologija koje su
neovisno o razlikama koje među njima postoje u jednome bile iste: koristile su se silom i
masovno ubijale ljude – bez suda i dokazane krivnje.
Preko 120 milijuna žrtava komunizma (konačan broj se još uvijek ni približno ne zna) i oko 30 milijuna žrtava nacizma i fašizma dovoljna su opomena ljudskoj civilizaciji i zorno svjedoče o tomu da smo u ime opstojnosti i budućnosti ljudske vrste obvezni suprotstaviti se svakome zlu, neovisno o tomu iza kakvih se parola i političkih programa krije.
Sjetimo se, konačno, da je javnu osudu sva tri zla s kojim se čovječanstvo suočilo tijekom
XX stoljeća izrekao i svetac Ivan Pavao Drugi u vrijeme svoga pontifikata, kao rimski
prvosvećenik koji je izvan svake sumnje bio moralna vertikala u globalnim razmjerima,
jednako poštovan od svih naroda i religija kao humanist i neumorni zagovaratelj mira i
ljubavi među svim ljudima i narodima.
Bilo je to 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici u propovijedi što ju je izrekao tijekom
svečane svete Mise na kojoj je kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženikom Katoličke
crkve. Tada je među ostalim rekao;U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima:
fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor;
(Vidi: http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/hr/homilies/1998/documents/hf_jp-
ii_hom_19981003_croazia-beatification.html; stranica posjećena 21.2.2020.)
Svjedoci smo medijske histerije koja se upravo ovih dana stvara oko otvaranja arhiva pape Pia XII. Na dnevni red se ponovno postavljaju pitanja je li on ;zažmirio na strahote što su ih nacizam i fašizam činili, napose prema Židovima. I što je vrlo zanimljivo, ta se histerija (barem ovdje kod nas u Hrvatskoj) potencira upravo iz krugova koji još uvijek čuvaju lažne komunističke mitove i dogme kao ;povijesnu istinu; i pod krinkom antifašizma; ustrajavaju u obrani te zločinačke ideologije koja je (uzme li se broj žrtava kao mjerilo) nadmašila i nacističko i fašističko zlo. Njih bi trebalo upitati:

Što su to oni, njihovi očevi, djedovi i ideološki prethodnici učinili da na ovom svijetu
bude manje zla a više mira, ljubavi i pravde – i ako su išta u tom pogledu poduzimali, je
li to dovoljno i jesu li mogli više? Jesu li mogli, primjerice, dizati svoj glas protiv
masovnih komunističkih zločina i osuditi ih onako kako su to činili prvaci Katoličke
crkve, pa i sam Alojzije Stepinac, kad su u pitanju bila zla nacizma, fašizma i
komunizma – i ako nisu, ZAŠTO NISU? I na koncu: s kojim pravom i u ime kojeg to
;humanizma; i progresa i danas štite zločinačku i u ljudskoj krvi ogrezlu ideologiju za koju se jako dobro zna što je donijela ljudskoj civilizaciji?
Tek kad odgovore na ta pitanja, neka sude o drugima i njihovim postupcima. Oni kojima još uvijek nije jasno kako je crkva institucija bez stvarne moći (u svjetovnom smislu) i da su njezina jedina sredstva uz pomoć kojih nastoji utjecati na ljude Evanđelje i Božja Riječ, nisu u stanju razumjeti ništa od onoga što bi se moralo uzeti u obzir i znati prije nego se pristupi bilo kakvoj raspravi o Katoličkoj crkvi i njezinu djelovanju uopće, pa i u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Od 1996. godine do danas, europske institucije donijele su na najvišim razinama nekoliko
rezolucija u kojima se sasvim konkretno traži jasna osuda totalitarističkog komunističkog
režima i njegovih zločina (budući da je to jedino preostalo od tri spomenuta zla od kojega se pojedine članice EU nisu još uvijek distancirale), a posljednja u tom nizu objavljena je 19. rujna 2019.: Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))
(Vidi: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; stranica
posjećena 21.2.2020.)
No, kod nas u Hrvatskoj se po tom pitanju još uvijek ne događa ništa. Ovi se dokumenti
jednostavno prešućuju, kao da ih nema. I to je jedna od stvari u kojima su i demokršćanska vlast i lijevo-liberalna opozicija složne – iako se i jedni i drugi kunu u europske vrijednosti.
Naša aktualna vlast jako dobro zna kako je i ova kao i sve dosadašnje rezolucije kako one
Vijeća Europe tako i Europske unije obvezujuća, ali, unatoč tomu, ne reagira.
Tako još uvijek ostajemo posljednja oaza neokomunizma u Europi, pri čemu nam se
zloćudna, zločinačka komunistička ideologija čak servira i agresivno nameće u novom
pakiranju, umotana u tobožnji antifašizam.
U Hrvatskoj mira biti neće niti se mi kao društvo možemo okrenuti budućnosti, dok svako zlo i svaki totalitarizam ne budemo osudili onako kako smo to obvezni prema univerzalnim civilizacijskim i kršćanskim normama i načelima – kako na pravnoj i zakonskoj, tako i na moralnoj i etičkoj razini.

Zlatko Pinter


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.