LICE I NALIČJE PARTIZANSKOG ANTIFAŠIZMA, MASOVNI TEROR NAD CIVILIMA KAO METODA OMASOVLJENJA POKRETA

Koliko je jugoslavenskim komunistima uistinu bilo stalo do vlastitih načela i onoga što su
formalno i na retoričkoj razini zagovarali, pa i temeljnih principa kakav je, primjerice,
nacionalna ravnopravnost, najbolje govori njihova revolucionarna praksa.

Najkraće, u pitanju je bezobzirna i beskrupulozna klika koja je jedno zagovarala a drugo
radila i ta je diskrepancija između teorije i praske kod njih bila konstanta, uobičajeni način djelovanja, smišljena prijevara iza koje se krio zloćudni sustav uperen i protiv čovjeka i protiv Boga. Sredstva nisu birali – najvažnije im je bilo postići svoj cilj, neovisno o tomu koliko će krvi biti proliveno i koliko nevinih života ugašeno.

Osim što su narodima buduće Jugoslavije u novoj državnoj zajednici glasno, jasno i
bezuvjetno obećavali jednakost, nacionalno oslobođenje, ravnopravnost, socijalnu
pravdu i tako ih nastojali pridobiti u svoje redove, komunisti i partizani su često
primjenjivali i posebne metode i postupke kojima su brojčano snažili i jačali svoj pokret –
budući da se i pored svih obećanja što su ih davali omasovljenje nije odvijalo željenom
brzinom. U to vrijeme nije im smetalo niti pozivanje u borbu za slobodu HRVATSKE
kako je vidljivo iz propagandnog plakata u naslovnici ovog teksta.
No, kako je to izgledalo u praksi i na samome terenu, svjedoče dokumenti i zapisi iz njihovih izvora – jer koliko god da su KPJ i njezin Agitprop nastojali očistiti svoje arhive od svih nepoželjnih i kompromitirajućih dokaza, uvijek se ponešto zadržalo, jer dokumenti koji su stizali po partijskoj direktivi odozgo iz praktičnih su razloga (uslijed nužne distribucije na niže razine) morali su se umnožavati pa je dio njih završavao i u lokalnim organizacijama KPJ, SUBNOR-a i raznim drugim institucijama i organizacijama.

Danas su oni dragocjeno gradivo uz pomoć kojega svaki istraživač koji ima dovoljno volje i upornosti može složiti barem dio mozaika potrebnog za bolje razumijevanje naše ne tako davne prošlosti pa i Drugoga svjetskog rata oko kojega mi u Hrvatskoj još uvijek lomimo koplja.

Edvard Karedelj: U ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela;

U različitim izvorima (Državnim arhivima, svjedočanstvima komunističkih
disidenata, Zapisima iz NOB-a i Zbornicima dokumenata o NOB-u), nalazimo zanimljive
podatke o ovom segmentu njihovog djelovanja. Kako spomenuta građa svjedoči, inicijative i nalozi za primjenu takvih posebnih metoda su dolazile iz samoga vrha – od vrhovnog zapovjednika Narodno-oslobodilačkog pokreta i Partizanskih odreda Jugoslavije, Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika.

Evo nekih zanimljivih primjera;
Već 2. kolovoza 1941. godine, u pismu vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu, jedan od glavnih ideologa jugoslavenskog komunističkog pokreta, Edvard Kardelj, predlaže
radikalne mjere koje treba primijeniti u Hrvatskoj, kako bi se narod natjerao na masovniji pristup partizanskim postrojbama:
Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija (ne u rukovodstvu), od uništavanja
sela, ljudi itd. Baš taj strah najviše koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrv.
(hrvatskog, primj. Z.R.) sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrv.
selo (hrvatsko, primj. Z.R.) na stranu srp. (srpskog, primj. Z.R.) sela. U ratu se ne smijemo
plašiti uništavanja čitavih sela. Teror će bezuslovno dovesti do oružane akcije.
(Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., Zagreb, 2006., str. 32-33.; istaknuo:
Z.P.; kao izvor autor navodi: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom II., knjiga 2., ur. Fabijan Trgo, Beograd, Vojnoizdavački
zavod Vojno delo, 1954.)
Kardelj, dakle, predlaže, da se masovnim terorom koji će provesti partizani, izazovu
represalije okupatorske vojske, nakon čega bi narod bio primoran povesti oružanu
borbu, te se staviti na njihovu stranu.
Prisjetimo li se metoda kojima su se koristili boljševici u Rusiji – od 1917. godine, pa sve do svršetka Staljinove vladavine 1953. godine – u ovim riječima se jasno prepoznaje logika marksističko-lenjinističko-staljinističke teorije i prakse, u kojoj se nasilje i teror smatraju osnovnim pokretačem revolucije i mobilizacije narodnih masa.
Jugoslavenski partizani, kao autentični sljedbenici boljševičke revolucije nisu prezali ni od krajnje radikalnih, neljudskih metoda, kako bi ostvarili svoje ciljeve, što je bilo potpuno u skladu s komunističkim načelima revolucionarne borbe.

Priče o visokom moralu i ideološkoj zrelosti, povjerenju narod komunističko-
marksističku filozofiju (koja je trebala biti kamenom temeljcem njegove sreće i
blagostanja), uistinu su bile samo puste tlapnje i isprazne parole koje su služile isključivo u promidžbene svrhe.Klasno svjesni pojedinci nalazili su se isključivo u vrhu Partije i
partizanskog pokreta – i otuda su, među ostalim, i na ovakav prizeman način, lažnim
obećanjima i parolama manipulirali jadnim, osiromašenim, nepismenim i neukim narodom – pogotovu seoskim stanovništvom. I to je bio dio strategije koja se provodila smišljeno i organizirano.
Postupci primjenjivani u praksi, na samome terenu (poput ovdje spomenutih zločina kojima su ciljano izazivali masovni strah i uzrokovali još veće patnje i stradanja onih za čiju su se  slobodu i bolju i svjetliju budućnost tobože borili), govore rječitije od svih njihovih manifesta, zaključaka, rezolucija i odluka koje su redovito donosili na svojim kongresima – a što je služilo uglavnom kako bi se prikrilo pravo stanje stvari.
Već citirani autor u istoj knjizi navodi još jedan slučaj, u kojemu Štab Turopoljsko-posavskog partizanskog odreda, 8. rujna 1943. godine, 13. proleterskoj brigadi Rade Končar, šalje ocjenu o stanju u svojoj zoni odgovornosti, uz prijedlog mjera koje bi promijenile pasivan odnos naroda Posavine u rajonu Trebarjeva Desnog prema NOB-u, koji slabo i uz oklijevanje pristupa partizanskim postrojbama:
Razlog, da narod Posavine u masi ne prelazi u N.O. Borbu (Narodno-oslobodilačku
borbu – op. Z.P.) je u tome što ga neprijatelj još uvijek dovoljno ne juri i ne pljačka. Da
se ovaj narod povuče u masi u borbu potrebno je otići tamo većim snagama i zadržati se
tamo tako dugo dok se ne navuče neprijatelja, pa da se sa njime vodi tamo borba.
(…) Posljedica ovih borbi bila bi da bi neprijatelj počeo masovno pljačkati i odvoditi
ljude iz ovih sela, a možda bi kojega i ubili i koju kuću zapalili. (…) Budite uvjereni da
ako sa našim Odredom krene u Posavinu jedan Vaš bataljon i Kazališna grupa i ako se
neprijatelja uspije tamo navući i zadati mu veće gubitke zašto imade mogućnosti da će
reakcija neprijatelja biti kao obično paljenje kuća, pljačkanje, ubijanje itd., što će sav
tamošnji narod bez daljnjega natjerati u redove N.O. borbe
(Isto, str. 33.; kao izvor autor navodi: Hrvatski državni arhiv, 1194. Zbirka dokumenata
NOV; PO Hrvatske, NOV – 6/774., uz napomenu da tekst u originalu sadrži pravopisne
pogrješke koje u prijepisu nisu ispravljane; istaknuo: Z.P.)

Nije li ravno apsurdu to što su turopoljsko-posavski partizani razočarani time što
neprijatelj još uvijek dovoljno ne juri i ne pljačka narod, pa se svim silama trude stanje
promijeniti na gore? Uzme li se u obzir da je ovdje riječ o drugoj polovici 1943. godine, na
mjestu je postaviti pitanje: Kako su se komunisti i partizani ponašali i što su radili kroz više od 2 protekle ratne godine, ako im narod još uvijek nije vjerovao? Jesu li oni doista na djelu pokazali da se bore za narod i njegove interese, ako taj isti narod nije htio pomoći tu njihovu borbu, nego su ga u svoje redove morali tjerati silom?
O istim pojavama pisali su i pojedini istaknuti komunistički disidenti poput Milovana
Đilasa (koji je prije i za vrijeme rata u KPJ i partizanskom pokretu obnašao neke od najviših dužnosti i bio važan politički rukovodilac u poratnoj socijalističkoj Jugoslaviji, sve dok se 1954. godine nije razišao s Titom i Partijom).
On u svojoj knjizi (Rat u ratu. Jugoslavija 1941.-1945., nakl. Robert Laffont, Paris, 1980.),
na str. 162., tvrdi da je tadašnji vrhovni zapovjednik partizanske vojske (NOP i  POJ), Josip Broz Tito, osobno (usmeno i pismeno) izdavao zapovjedi o spaljivanju kuća, pa čak i čitavih sela, kako bi narod potom bio primoran bježati u partizanske
postrojbe. Prema tvrdnjama autora knjige, Tito je to učinio nakon što je bio obaviješten da se četnici koriste upravo tom metodom kako bi omasovili svoje redove.
To što su se tako izjednačavali s četnicima, za komuniste-partizane, čini se, nije bio nikakav problem; staro revolucionarno pravilo da je svako sredstvo dopušteno ako je cilj
ispravan, unaprijed je amnestiralo one koji su zločine činili iz viših interesa i po nalozima Partije.

Seljani su čuvali pruge, mostove i skladišta od partizanskih diverzija.
Izložen napadima sa svih strana, običan narod je bio zastrašen i zbunjen do te mjere da
najčešće nije znao na koji se način opredijeliti i kako se sačuvati od pogibelji koja je stalno prijetila. Za veliku većinu njih svaka od vojski koje su prolazile selima i gradovima bila je uglavnom ista i od svake su jednako strahovali. Nagon za samoodržanjem po prirodi stvari bio je iznad svega, pa i bilo kakve ideologije i ne treba dvojiti o tomu da običan puk uglavnom nije imao pojma kako i na koju se stranu opredijeliti.
Stoga ne treba čuditi da su u mnogim krajevima okupirane Jugoslavije (prema zapisima
brojnih lokalnih kroničara ratnih zbivanja i svjedočenjima onih koji su preživjeli), seljani
motkama, vilama, motikama i drugim priručnim oruđima često čuvali pruge, ceste, skladišta i javne objekte i to od partizana (!) kako bi spriječili moguće diverzije koje su ovi često činili.
Hrabri borci NOP-a, po pravilu su nakon obavljenih diverzantskih akcija u neprijateljskoj
pozadini bježali glavom bez obzira, a lokalno stanovništvo ostajalo je prepušteno odmazdi i ni krivo ni dužno ispaštalo zbog diverzija od kojih je sasvim sigurno (uzmu li se u obzir izgubljeni životi civila i uništavanje njihove imovine), bilo više štete nego koristi. No, kako smo već naprijed vidjeli iz raspoloživih materijala na tu temu, nakana komunista nije niti bila smanjiti, nego, naprotiv, pojačati teror nad stanovništvom i to je još jedan od neoborivih argumenata da je KPJ kao avangarda partizanskog pokreta bila ništa drugo nego zločinačka organizacija u pravom i punom smislu te riječi.
Ovdje spomenute kontroverze samo su dio jedne mnogo šire priče u kojoj ima svega: od
suradnje komunista i četnika (primjerice, u istočnoj Bosni, o čemu svjedoči sam Rodoljub
Čolaković u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata) preko primanja u partizanske redove četničkih koljača, do pregovora s Nijemcima čak i u vrijeme nekih od toliko slavljenih bitaka (Sutjeska – što je svojedobno priznao i sam Tito) i brojnih drugih detalja koji otkrivaju pravu istinu o složenim međusobnim odnosima među vodećim osobama ovog pokreta, gdje su spletke i podmetanja bili sasvim uobičajeni i pri čemu se sredstva nisu birala (uključujući i likvidacije istaknutih pojedinaca koji su smetali onima u vrhu hijerarhije). Čvrsto se držala samo vrhuška oko Tita. Oni su jedni drugima čuvali leđa, svi ostali mogli su očekivati da će kad-tad pasti u nemilost i biti uklonjeni. KPJ je primjenjivala tipične staljinističke metode i ona se toga nije odrekla nikad, neovisno o svim kozmetičkim promjenama i metamorfozama na koje je bila primorana u pojedinim razdobljima svojeg djelovanja u kasnijoj fazi socijalističkog razvoja.

Dodamo li svemu tomu njihove masovne zločine poslije rata (jer upravo je komunistički vrh oformio OZNA –u i KNOJ kao dva glavna stupa odmazde i rukovodio masovnim
smaknućima i terorom) kao i logore i mučilišta što su ih otvarali ne samo za poraženu
vojsku nego i žene, djecu i starce, dobivamo zaokruženu sliku slavne antifašističke borbe, koja je daleko od one idealizirane što su nam je nametali o sebi i svome pokretu
tijekom poraća – a isto čine i danas pod krinkom tobožnjeg  antifašizma ,
Iza parola i floskula o svijetloj budućnosti bratstvu-jedinstvu, slobodi jednakost pravdi  stajala je zločinačka ideologija i praksa totalitarne KPJ. Kamarila Josipa Broza Tita
i njegovih poltrona teško je i nepovratno kompromitirala partizanski pokret u kojemu je
svakako bilo časnih i poštenih ljudi, idealista koji su vođeni humanističkim porivima,
otvorena i čista srca, krenuli svijet osloboditi zla nacizma i fašizma, ni ne sanjajući da će
njihovu muku, patnju i krv iskoristiti Staljinove sluge i robovi Kominterne za uspostavu
sustava koji u svojoj suštini nije bio ništa bolji od onog protiv kojega su se borili.

Zlatko Pinter


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.