Nova saznanja o dječjem domu u Jastrebarskom
www.jasca.hr ili www.jaska.com
23.06.2015. Ovo je priča o novim saznanjima o Dječjem domu u Jastrebarskom za vrijeme Drugog svjetskog rata smještenom u dvorcu Erdödy
Časna sestra Pulherija Barta
Čitajući dostupnu literaturu o dječjem domu (ili prihvatilištu) u dvorcu Erdödy u Jastrebarskom uvijek sam razmišljao hoću li ću moći pronaći nekoga tko je za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio u njemu. Nakon Bitke za Kozaru (zvaničnog naziva operacija Zapadna Bosna) koja se vodila u lipnju i srpnju 1942., u Jastrebarsko su iz Stare Gradiške i Jasenovca dopremljena djeca koja su ostala bez roditelja. Mnogi su autori brojnih napisa taj dom zvali i logor, iako sam ja mišljenja da je to bilo prihvatilište za djecu kojoj je trebala njega i odrastanje. Sigurno da je jedan od problema takvog naziva bio i NDH koji je od 1941. do kraja rata zaposjeo Jastrebarsko. Prve dvije ratne godine Jastrebarsko je bilo pod okupacijom Talijana, a zadnje dvije pod okupacijom Nijemaca, sve do 8. svibnja 1945. Drugi razlog je bila Anka Pulherija Barta, svastika doglavnika NDH dr. Mile Budaka, čija je supruga bila Jaskanka, Ivka Toma. Anka Pulherija Barta je bila časna sestra, redovnica kćeri Božje ljubavi i upravnica dječjeg doma u Jastrebarskom.
Grob časne sestre Tereze Lukrecije Mlakar na groblju u Jastrebarskom
Slovenski svećenici dr. Anton Zdešar i njegov nećak Stjepan Bastić, stradali prilikom bombardiranja Jastrebarskog
U dječjem prihvatilištu je radio i poveći broj slovenskih časnih sestara i svećenika od kojih su neki i sahranjeni na groblju u Jastrebarskom. Oni sigurno nisu imali nikakvih loših namjera i nisu podržavali NDH. Treći, po mom mišljenju najvažniji razlog, bilo je pogrešno tumačenje: dovođenje djece u Jastrebarsko da ih se tu ubija. To sigurno nikome nije bio interes bez obzira na ratnu situaciju. Zbog ta tri navedena i krivo tumačena razloga dječji dom ili prihvatilište je nazivano logorom. Prilikom boravka djece u Jastrebarskom brojni se tim liječnika brinuo o njihovom zdravlju, oporavku i kolonizaciji. Tu svakako treba spomenuti prof. dr. Branka Dragišića sa suprugom dr. Ninom, kotarskog liječnika iz Jastrebarskog Branka Davile, dr. Karla Weismanna, dr. Mileta Kneževića (tada u mirovini), prof. Kamila Brösslera (preko Crvenog križa) i Dianu Budisavljević, suprugu prof. dr. Julija Budisavljevića, koja se potrudila da se spase djeca iz Jasenovca i dopreme u Jastrebarsko.
Djeca iz prihvatilišta u Jastrebarskom
Prvi dolazak djece u Jastrebarsko
Djeca su iz Stare Gradiške dovezena željezničkim vagonima u Zagreb, a dana 11. srpnja 1942. i u Jastrebarsko. Zbog lošeg postupanja, smještaja i prehrane u Staroj Gradiški upravo su i premještena u Zagreb i Jastrebarsko zahvaljujući prof. Brössleru i Diani Budisavljević. Po dolasku u Jastrebarsko na kolima, teretnjaku i u mjesnom autobusu prevezena su i smještena u improviziranu bolnicu u dječjem domu, a nakon toga su smještena po nastambama, muška djeca kod samostana, a ženska u dvorac, dok je drugi transport djece smješten u barake ciglane, sela Donja Reka. Nažalost, mnoga su djeca zbog zdravstvenih razloga i iscrpljenosti svoj život završila u Jastrebarskom gdje su na mjesnom groblju i sahranjena.
Darinka i Marija u perivoja dvorca Erdödy
Dana 26. kolovoza 1942. partizani su napali Jastrebarsko, spalili željezničku stanicu, sud, školsku zgradu i poreznu upravu te su tom prilikom odveli i poveći broj djece od kojih su se neka vratila iz šume, ponovno u dječji dom. Djeca su bila prestrašena (mnoga i premlada), a najviše su naravno žalila za svojim najmilijima i naravno da su nakon mnogo godina kasnije davajući iskaz u novoj državi, pričala na svoj način. Vjerojatno je prema nekome i bilo nekog lošijeg postupka (povišen glas, neko plašenje ili podjela premale količine hrane), ali umorstava svakako nije bilo jer su to demantirali brojni liječnici i časne sestre kojima se vjerovalo.
Istina iz njihovog vremena
Slučajnim dolaskom u Muzej grada Jastrebarsko 30. listopada 2014. upoznao sam dvije gospođe imena Marija i Darinka. Prije njihovog dolaska kustosica Gradskog Muzeja Jastrebarsko Jelena Škrabe me zamolila da gospođama Mariji i Darinki pomognem ako nešto više od nje znam o dječjem domu u Jastrebarskom za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naravno da sam prihvatio jer me uvijek zanima dio naše povijesti, iako tada nisam znao razlog njihovog dolaska.
Posveta u poklonjenoj knjizi od gospođa Marije i Darinke
Nakon kraćeg razgovora uputio sam ih na objavljenu literaturu i dogovorili smo se da će u Jastrebarsko doći u travnju ove 2015. i da će mi mnogo više ispričati o njihovom boravku u Jastrebarskom i dječjem domu. Taj su zadnji dan kolovoza 2014. već bile prilično umorne i emocionalno iscrpljene. Po dogovoru smo se našli, a u međuvremenu su mi i poklonile jednu objavljenu knjigu, koju sam čitao, ali ju nisam posjedovao.
Obitelj Škaljac, 1940. Slijeva: Stevo, Anka (drži Jovu, zagrlila Vida), majka Sara drži Darinku, Živko, otac Rade drži Mariju, do Marije Vidosava, iznad Vidosave Pavao, iznad Pavla Vasilije (najviši), desno Petar
Dolaskom u Jastrebarsko u dogovorenom terminu poželjele su vidjeti unutrašnjost dvorca, što sam im i omogućio. Nakon toga su mi uz kavu pričale o životu kroz mladost, rat, dječji dom i sadašnjost. Njihovi roditelji, otac Rade Škaljac (1892.- 1942.) i majka Sara Škaljac, rođ. Roknić (1899.-1984.), imali su petnaestero djece u razdoblju od 1920. do 1942., od čega je troje djece umrlo. U Banskim Moravcima su živjeli blizu potoka i posjedovali su mlin, kovačnicu i nešto zemlje. Sva su im djeca rođena u Banskim Moravcima, kraj Skakavca u sastavu grada Karlovca. Najstariji je bio Nikola (rođ. 1920.), koji je bio partizan, pa domobran (nakon što mu nisu u partizanima pribavili adekvatnu odjeću). Anka (rođ. 1922.) stradala u ratu, ne zna se gdje, Đuro i Milka su umrli mladi kao djeca, Živko (rođ. 1923.) je umro u Negotinu. Vasilije zvan Vaso (rođ. 1927.) je stradao u ratu, naveden u Jasenovcu. Stevo (rođ. 1928.) i danas živi u Stupniku, Petar (rođ. 1930.) kao dječačić stradao u ratu. Pavao (rođ. 1931.) nestao u ratu, Vid i Vidosava zvana Vida su blizanci rođeni 1933. Vid je bio sa sestrom Ankom i ostalom malom braćom i sestrama u logoru dok se nisu rastali, a Vidosava-Vida živi u Zagrebu i boravila je u dječjem domu u Jastrebarskom sa sestrama Marijom (rođ. 1934.) i Darinkom (rođ. 1939.). Brat Jovo (rođ. 1936.) u današnje vrijeme živi u Zagrebu i proveo je jedno vrijeme u logoru. Zadnje dijete Rade i Sare je djevojčica rođena 1942. koja je nakon 27 dana umrla, no sestre Marija i Darinka joj ne znaju ime jer su već otišle od kuće u nepoznato, a majka im se vratila na zapaljeni posjed poslije njihovog odlaska.
Marija i Darinka ispred Žitnice
Broj 21 Marija, broj 3 Darinka
Za vrijeme ratnih zbivanja i određenog straha od prijetnji svakojakih vojski ili naoružanih skupina ljudi su bili u panici. U takvim je okolnostima i Marijina i Darinkina majka Sara sama otišla u bijeg ostavivši supruga i malu djecu, a veća djeca su se priklonila svojem odabiru i tadašnjim mogućnostima. Otac Rade je ostao s dvadesetogodišnjom kćerkom Ankom i petero mladih od tri do devet godina (Vid, Vidosava, Marija, Jovo i Darinka). Jednog dana do obitelji Škaljac došla je neprijateljska vojska koja je odvela oca Radu i ubila ga na polju u Skakavcu te zapalila sav posjed, uključujući kuću i mlin. Otac Rade (nadimka Puzić) je bio vrijedan i marljiv seljak te je svu svoju djecu školovao u Sjeničaku Lasinjskom. Gospođa Marija rođ. Škaljac, udata Ivnik, ponosno kaže da su joj sva braća i sestre nakon rata završili srednje, više i visoke škole, svi su osnovali obitelji i doživjeli visoke godine. Nakon odvođenja oca i zapaljenog imanja najstarija sestra Anka je na zaprežnim kolima s petero mlađih braće i sestara krenula prema Skakavcu. Slijedilo je noćenje u hrvatskoj kući na željezničkoj stanici u Skakavcu i drugi dan ukrcaj na vlak. Nakon toga, slijedeće sjećanje tadašnje osmogodišnje Marije je bio Jasenovac, gdje su završili. Poslije nekog su vremena prebačeni u Staru Gradišku da bi ih odvojili od starije sestre Anke i braće. Ukrcavaju ih u vlak bez smjera koji završava u Zagrebu, pa u ožujku 1943. Jastrebarskom. Smještene su u ogromnu zgradu (dvorac Erdödy) i dobivaju brojeve po kojima gospođa Marija i danas pamti neke djevojčice među kojima su bile smještene. Najmlađa Darinka je dobila broj 3, Marija 21, a najstarija devetogodišnja Vidosava broj 24. Marija i Vidosava kao starije djevojčice spavaju u velikoj prostoriji (na desnoj strani najvišeg kata, u ravnini prozora koji se nalazi na sredini jednog krila dvorca), a trogodišnja Darinka u drugom dijelu. Viđali su se na doručku. Gospođa Darinka je bila premlada da bi se sjećala mnogih detalja i ona je uglavnom slušala i pratila gospođu Mariju, kao i ja prilikom ove priče.
Dr. Branko Davila
Život u dječjem domu Jastrebarsko
Gospođa Marija Ivnik u današnje vrijeme živi u Rijeci, a gospođe Vidosava Martinović i Darinka Šlabek u Zagrebu. Sjećanja gospođe Marije kažu da su časne sestre prema njima bile vrlo korektne i dobre, a ostale starije djevojčice iznad broja 50 su znale dobiti „packu“ i blago šibom po guzi. Manja djeca, među kojima je bila i gospođa Darinka, dane su provodila u domu, išla se igrati i ležati na livade u pratnji časnih sestara, a odrasla djeca su išla u školu i crkvu koje su se nalazile u blizini dvorca (dječjeg doma). Dobra učiteljica koju gospođa Marija pamti je bila Ljubica Kos, koje se nažalost u Jastrebarskom više nitko ne sjeća.
Žig dr. Davile
Znali su recitirati pjesmice, a gospođa Marija je za nagradu dobila šnitu kruha i kutiju suhih šljiva „Union“. Nikakve prisile nije bilo da se ide u crkvu i djevojčice koje to nisu željele nisu morale ići, niti su bile kažnjavane. Svećenici su bili vrlo dobri, a u dječji dom nisu dolazili nikakvi vojnici. Redovito su za doručak, ručak i večeru dobivali kuhanu hranu, a od liječnika gospođa Marija pamti dr. Weismanna, dok se doktora Davile se ne sjeća.
Darinka, prijateljica i susjeda Jelkica, Marija
Vidosava, Darinka, Marija
Odlazak iz Jastrebarskog
Kada u današnje vrijeme pišemo o ovim događajima svakako treba napomenuti da je narod u Hrvatskoj oduvijek imao ljubavi prema djeci bez obzira na ratne okolnosti. Dokaz toj tvrdnji je i podatak o koloniziranju te nesretne djece u katoličke porodice još za vrijeme Drugog svjetskog rata. Crveni križ, katolička organizacija „Caritas“, brojni svećenici i redovnice putem župa su proveli propagandu o smještaju djece po obiteljima.
Kod obitelji Jugović 1944. Stoje slijeva: Nevenka Modrić (kćerka obitelji Modrić), Đuro Jugović, sjede: Katarina Jugović, Anica Modrić, djeca: Marija, Darinka, Vidosava
Katarina Jugović drži Darinku (lijevo) i Mariju (desno)
Bio je to pravi odgovor čestitih Hrvata, a među njima i Jaskanaca, na ustaška nasilja i zvjerstva. Nekako u isto vrijeme u Zagreb je stigao transport ustaške siročadi i izbjeglica, no unatoč svim službenim ustaškim krugovima, nijedna porodica ih nije primila. Tada su morali osnovati poseban dječji dom za tu također nesretnu djecu, za koju sam mišljenja da jadna, mala i nemoćna nisu nikome ništa kriva i da im se također trebalo pomoći. Vjerojatno su poslije završetka rata neka i osuđivana i cijeli život nosila na leđima križ, zbog tamo nekih nasilnika. Tvrdnju poštenih ljudi i obitelji, bez obzira na nacionalnost, potvrđuje i moja sugovornica gospođa Marija.
Na Trešnjevci u Zagrebu kod obitelji Jugović, Darinka, prijateljica Jelkica, Marija
Prijateljica Jelkica i Darinka u Zagrebu
Marija i Darinka u sadašnje vrijeme
Gospođa Marija je na kraju rekla da im je ratna situacija i događaji kroz koje su sva braća i sestre prošli uz loše stvari možda donijela i neka dobra. Tko zna kako bi mnogi završili zbog teškog života na selu koji ih je očekivao. Posebno je sretna da su mnogi ostali živi i zdravi. Svaki je od braće i sestara imao svoj životni put, iako su živjeli u različitim mjestima i gradovima. Gospođa Marija Ivnik je ing. agronomije, a kasnije se doškolovala za nastavnika kemije i biologije. Radila je 21 godinu u Dražicama, općina Jelenje kraj Rijeke, i sjeća se svoje učenice i sadašnje predsjednice RH, Kolinde Grabar Kitarović. Za predsjednicu kaže da je kao učenica bila svestrano nadarena, da je imala talenta i da je već u osnovnoj školi odlično govorila engleski. Iz braka s pokojnim suprugom gospođa Marija, od milja zvana Mirjana, ima kćerku Andreu koja živi u španjolskom gradu Tarragona udaljenom stotinjak kilometara od Barcelone, kod koje često i navraća. Gospođa Darinka živi u Zagrebu te ima sina Nenada i Tihomira koji također žive u Zagrebu. Zanimljivo je da je gospođa Marija u Jastrebarskom bila već osam puta. Prvi puta 1957. prilikom obavljanja prakse agronomije kod obitelji Jambrović i tada je po njezinom sjećanju dvorac bio okružen živicom, pa 1959.,1989., 1993., 1994., 2014., i dva puta 2015., a gospođa Darinka je prvi puta bila u listopadu 2014. i dva puta 2015.
Ispred spomenika majke s djetetom u naručju na groblju u Jastrebarskom
Gospođa Marija i Darinka cijeli život održavaju međusobni kontakt i nekako imaju najbolje odnose između braće i sestara. U životu nemaju nikakve negativne konotacije prema bilo kome, a gradu Jastrebarskom i njegovim građanima žele sve najbolje i posebno žele doživjeti uređenje dvorca. Prilikom razgovora i posjeta spomeniku na mjesnom groblju gdje su pokopana nedužna djeca iz Drugog svjetskog rata upoznao sam ih s podatkom da je u Jastrebarskom u vremenu od 1972. do sredine osamdesetih godina održavan Zbor pionira ondašnje države, te da je izgrađen Pionirski centar „Bratstvo i jedinstvo“ koji danas služi za vrtićku djecu. Poslije toga sam dobio odgovor da taj podatak nisu nikad znale. Nakon toga su se pomolile ispred spomenika majke s djetetom u naručju i upalile svijeću za sve male pokojnike.
Za istinitost podataka gospođe Darinka i Marija su mi se i potpisale
Na kraju ove tužne i istinite priče s djelomično sretnim završetkom, mogu zahvaliti gospođi Mariji i Darinki na posjetu našem gradu, ugodnom druženju, saznavanju novih zanimljivosti iz vremena njihove mladosti i dijela života koje su provele u našem gradu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Meni je posebno drago da sam upoznao dvije divne gospođe Mariju i Darinku, koje neizmjerno vole grad Jastrebarsko i zaslužuju da ih se u naš grad uvijek primi s posebnom pozornošću. Ovdje navodim i literaturu koju sam koristio za ovu priču koja ima posebnu težinu i vrijednost.
Literatura: Juraj Batelja; Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko, Ćiril Petešić: Dječji dom u Jastrebarsko, Dokumenti (1939-1947, Tomo Rašić: Spojimo naše ruke
Zdenko Vuković Cena
Serijal KRUGA br. 5 Nova saznanja o dječjem domu u Jastrebarskom
Lili Bencik, Koordinatorica KPK projekta
Stjepan Mazar, Koordinator KPK projekta
Hrvatska povijest 